Organizacija zbirki

Zbirka šaranih tikvica

Zbirka šaranih tikvica dio je inicijalnog fundusa Etnografskog muzeja, o čemu svjedoče najranije datirani primjerci preuzeti iz Hrvatskog narodnog muzeja, Muzeja za umjetnost i obrt i privatnih kolekcija. Zbirka broji 750 ukrašenih tikvica (2014.) nastalih u razdoblju od početka 19. stoljeća do danas. Vrijedni primjeri folklornog likovnog izraza privlače pozornost stručnjaka i nameću potrebu sustavnije stručne i znanstvene analize.

Razne vrste tikava i tikvica, očišćene od sjemenja i osušene kore, služile su u mnogim krajevima Hrvatske, baš kao i u drugim sredinama i kulturama, uglavnom kao spremnice za vodu, odnosno piće. Jedino je na prostoru sjeveroistočne Hrvatske zabilježena tradicija ukrašavanja tikvica – šaranja –manje više kontinuirano, u županjskom, đakovačkom, dijelu vinkovačkog i brodskog kraja.

Za šaranje se upotrebljava posebna vrsta nejestive tikve, naročito tvrde kore, tipa Lagenaria vulgaris. Oblik joj može biti različit: s dva trbuha, tikva, tikvica, s jednim trbuhom i tankim vratom, tukvanj, tikvić, te dugoljasta tikvica s jako izduženim vratom, teglica, nateg, nategaća, koja je služila za izvlačenje vina iz bačve.

Tehnika ukrašavanja tikvica sastoji se od iscrtavanja ukrasa, njihovog urezivanja i šatvosiranja – premazivanja površine dušičnom kiselinom koja zagrijavanjem potamni. Da bi urezotine pocrnile površina se tare pougljenom orahovom jezgrom. Stariji primjerci iz Zbirke okovani su srebrom ili kositrom, dok su brojni veći primjerci tikvica opremljeni drvenim ručkama. Oblu površinu tikvice majstori šarači ukrašavaju modificirajući temeljnu ornamentiku u vlastitom nadahnuću i na osobite načine. Uz geometrijske i biljne motive, pogotovo prepoznatljivu granu s cvijetovima ili lišćem lipe i hrasta s plodovima žira, svoje mjesto na tikvicama nalaze i portreti velikana hrvatske povijesti, poput Krste Frankopana, bana Jelačića ili Stjepana Radića. O šaranim tikvicama kao omiljenom predmetu darivanja svjedoče pisane poruke sa imenima onih kojima se daruje, kojom prigodom te navođenjem autora (uglavnom inicijalima) i godinom izrade.

Vrhunac ukrašavanja tikvica dosegnut je krajem 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća, kada se mogu pratiti i prepoznatljivi rukopisi pojedinih majstora, poput Andrije Lešića, Antuna Blaževca, Antuna Mikinca i Mate Kadića. Krajem prošlog stoljeća Zbirci se pridružuju radovi Marte Dretvić, Ilije Dretvića, Kate Žigmundovac i Marice Stojanović. Danas je majstora „šarača“ sve manje, a njihova produkcija je usmjerena na suvenirsku (lokalnu) ponudu. Selo Gradište, u okolici Županje, jedno je od zadnjih centara u kojem je ovo umijeće još vitalno.