Organizacija zbirki

Zbirka lončarstva

Osnutkom Etnografskog muzeja 1919. godine u njegov fundus uvršteni su i pojedini keramički predmeti iz zbirki Narodnog muzeja i Umjetno obrtnog muzeja. Uz njih već je 1920. godine nastavljeno prikupljanje na terenu, pa je s područja Slavonije, iz Đakova i Pakraca, od tamošnjih lončara otkupljeno nekoliko predmeta. Uz ove otkupljivali su se ili primali na dar upotrebljavani predmeti, pa u zbirci ima i onih iz polovice 18. i početka 19. stoljeća s područja Podravine, sela Drnja i Torčeca.

Od 1922. do 1935. godine istraživanja lončarskih tradicija u Hrvatskoj vodio je prof. Milovan Gavazzi, kustos, a potom i ravnatelj muzeja, te profesor na Filozofskom fakultetu. Radom na terenu znatno je pridonio proširenju i obogaćenju zbirke vrijednim primjercima lončarstva iz Like, osobito iz poznatoga lončarskog centra Kaluđerovca te iz Dalmacije, s Velog Iža na otoku Ižu. Njegov je posao od 1940. nastavio Marcel Davila, voditelj odsjeka lončarstva u muzeju do 1971., zajedno s ing. Viktorom Pinterom, poznatim lončarskim stručnjakom. Posvetio se posebno lončarstvu Hrvatskog zagorja, poput sela Jerovca, ali i drugih lončarskih centara panonskog dijela Hrvatske kao što su Petrinja ili Rastoki. I drugi kustosi su u svojim terenskim istraživanjima povremeno uključivali posjete pojedinim centrima lončarstva, a u svojem se radu lončarstvu posebno posvetila prof. Zdenka Lechner, istražujući lončarstvo Slavonije i mjesta Feričanci, Golo Brdo i Novo Selo. Ona je od 1972. do 1975. bila voditeljica odsjeka lončarstva. Njena je nasljednica prof. Mirjana Randić koja zbirku marljivo sustavno nadopunjuje i na njenoj obradi zdušno radi sve do 2013. godine. U tom je periodu uz intenzivno prikupljanje građe, rad na terenu i realizaciji izložbi, te stručnih tekstova, sustavno obrađivala zbirku od detaljne obrade inventarnih kartica na kojima je rukom crtala sve važne dijelove određenog predmeta, do rada u računalnom programu u kojem je obradila gotovo svu građu. Prema njenim podacima Zbirka lončarstva danas broji oko 2500 predmeta. Od toga 2000 pripada hrvatskoj produkciji, a 500 lončarstvu susjednih zemalja. U tu su skupinu uvršetni i predmeti od majolike, uvezene iz Italije, koji su bili u uporabi na jadranskom području.

U zbirci lončarstva čuvaju se predmeti iz raznih lončarskih centara, rađenih različitim tehnikama, ali sačuvani su i pojedini alati koji se pri tome poslu koriste. Prema tehnici izrade lončarski se proizvodi mogu podijeliti u dvije glavne skupine: ručno i nožno lončarsko kolo. Proizvodi izrađeni na ručnom lončarskom kolu pripadaju jadranskom i dinarskom prostoru. Za njihovu izradu koristi se lončarska zemlja pomiješana s usitnjenim lončarskim kamenom (kalcitom) zvanim najčešće vrsta, gotovo nikada nisu ocakljeni, već su ukrašeni urezanom ravnom ili valovitom crtom. Peku se najčešće na otvorenoj vatri, a ne u lončarskim pećima. Često su pocrnjeni kaljenjem – uranjanjem čitave, još vrele posude, u kašu od vode i brašna (ponegdje ih tom kašom samo poprskaju). Koriste se uglavnom za kuhanje na otvorenom ognjištu. Prema pisanju prof. Randić: „Ovoj skupini pripadaju trbušasti kotlići za mlijeko ili palentu, s dvije ušice, koji se željeznim oblukom vješaju na lanac iznad vatre, te trbušasti lonci široka grla, za kuhanje juhe ili variva, a stavljaju se obično na metalni tronožac. Ispod zvonolika poklopca zvanog peka, črepnja, pokljuka i sl., na ognjištu se peče kruh odnosno pogača. Iako se danas ovi proizvodi uglavnom više ne koriste, neki su od njih ponegdje još u uporabi. Najpoznatiji lončarski centri ručnoga kola su Rakalj u jugoistočnoj Istri, Kaluđerovac kod Gospića u Lici, Potravlje kod Sinja u Dalmatinskoj zagori, te Veli Iž na otoku Ižu pokraj Zadra. Tu je proizvodnja zadržana sve donedavna ili se još i danas radi, dok se u desetak drugih centara ugasila polovicom 20. stoljeća”.

Druga je skupina lončarskih proizvoda izrađena na nožnom kolu, koje se sastoji od dva kola spojena osovinom; lončar nogom pokreće donje veliko kolo, a na manjoj, gornjoj ploči posudu oblikuje s obje ruke. Kolo se može brže okretati a tada su stijenke lonaca tanje i čitav rad precizniji. Ovaj je tip lončarstva karakterističan za panonsko područje, proizvodi su izrađeni od gline većinom bez ikakvih dodataka, a pečeni su u lončarskim pećima. Najčešći proizvodi nastali na nožnom lončarskom kolu su lonci za kuhanje, čuvanje namirnica, kiseljenje mlijeka, vrčevi za vino, tanjuri, posude za pečenje kolača, posude za cvijeće, malene svirale ili zdjelice. Oni su često oslikani biljnim motivima i gotovo uvijek su ocakljeni, osim nekih izuzetaka, npr. vrčića za vino – tzv. srabljivaca (kako bi vino u njima duže ostalo hladno), bonja - posuda za čuvanje žita (da bi zrnje imalo dovoljno zraka). Najpoznatije središte lončarskog obrta bilo je i ostalo područje oko Ivanca, u Hrvatskom zagorju, sela Jerovec, Bedenec i Dubravec, te Globočec kraj Marije Bistrice. Tijekom stoljeća na području Hrvatskog zagorja bilo je mnogo lončarskih centara poput Bedekovčine, Krapine, Klenovnika, Kladnika, Zagorskih Sela, Jakovlja, Stubice i dr. jer je to područje oduvijek bogato glinom, pa su se njihovi stanovnici bavili izradom raznovrsnih uporabnih predmeta. U Slavoniji poznati centri bili su Cernik, Feričanci i Orahovica kod Našica, a u Jaskanskom prigorju Rastoki. U gradovima Čakovcu, Koprivnici, Đurđevcu, Slavonskom Brodu, Petrinji, Belom Manastiru djelovali su lončarski obrtnici, koji su izrađivali robu za građansko i seosko stanovništvo.

Kako su lončari prodavali svoje proizvode na sajmovima, proštenjima ili ih mijenjali za žito i danas se mogu naći nekoliko stotina kilometara udaljeni od mjesta izrade. Svojim karakteristikama – vrstom zemlje, bojom, oblikom ili načinom ukrašavanja rječito govore o svojem podrijetlu. Tako se, npr. kod proizvoda ručnoga lončarskog kola rakaljski lonci lako prepoznaju po svojim masivnim stijenkama, malim okruglim ručicama i izostanku svakog ukrasa. Kaluđerovački proizvodi imaju razmjerno tanke, finije stijenke, kuglasti oblik lonca, a ukrašeni su urezivanjem valovitih crta i točkica, dok su veće posude s dodanim reljefnim obručima. Osnovna karakteristika lončarstva u Potravlju nepravilne su crne šare na crvenkastoj podlozi, nastale prskanjem kaliva. Kod proizvoda rađenih na nožnom kolu, često postoje posebni oblici koji se izrađuju samo u jednom kraju ili lončarskom centru: već spomenuti srabljivci, vrčići valjkasta oblika i tankih, hrapavih stijenki, karakteristični su proizvod zagorskih i podravskih lončara. Bonje, velike trbušaste posude uska grla, izrađivale su se u Hrvatskom zagorju i to u Jerovcu i okolnim selima.

Osim ove dvije najbrojnije skupine proizvoda, izrađenih na lončarskom kolu, postoje i primjerci lončarstva oblikovanoga s pomoću kalupa. To se u prvom redu odnosi na poklopce pokljuke pod kojima se u Slavoniji pekao kruh.

I dok su svi spomenuti proizvodi bili izrađivani za prodaju, u zbirci se također čuva jedini primjer tzv. “ženskog” lončarstva s područja Hrvatske, to je konavoska crempica – plosnati, okrugli podložak za kruh, koji se stavlja pod peku. Izrađivale su je žene za svoje kućanstvo, bez drugih pomagala osim valjka za tijesto, kojim su razvaljale umiješenu glinu i noža kojim su je obrezale.

Lončarski se obrt održao u pojedinim dijelovima Hrvatske i danas u 21. stoljeću, a uloga muzeja se i dalje nastavlja sakupljanjem, obradom i prezentacijom proizvoda i umijeća izrade ovog vrijednog obrta.