Organizacija zbirki

Zbirka medičarstva i svjećarstva

Osnivanjem Etnografskog muzeja 1919. godine, spajanjem Zemaljske zbirke Salomona Bergera i Narodnog muzeja, počinje sustavno prikupljane etnografske građe na terenu. Da bi se sakupilo što više predmeta, 1921. godine osnovana je služba muzejskih povjerenika u kojoj je mogao sudjelovati svatko tko je želio unaprijediti muzej. Jedan od njih bio je i slikar Ivan Gundrum, koji je prikupio brojne drvene kalupe kojima su se koristili medičari i svjećari pri izradi kolača od tijesta zvanih licitari, te paprenjaka i votiva (zagovora). Tako je nastala jedna od najvećih zbirki drvenih kalupa na području Hrvatske.

Osim drvenih, čuvaju se i limeni kalupi raznih oblika i veličina (šteheri), te brojni votivi izrađeni od voska ili parafina. Proizvodi medičarskog obrta većinom su bili inventirani u zbirci Varia, što znači predmeta koji su podložni oštećenjima - lako kvarljivi ili lomljivi pa nažalost, zbog njihova propadanja danas ne možemo vidjeti proizvode majstora medičara s početka 20. stoljeća.

Više od stotinu sačuvanih drvenih kalupa izrađenih od drva kruške, jabuke, trešnje, oraha, šljive, javora, johe, bukve, hrasta, omorike ili pinije, najčešće kvadratnih ploha izrezbarenih likovnih prikaza, govore o vještini i maštovitosti majstora i o vremenu u kojem su nastali. To su figuralni ili ornamentalni negativi, često dvostrano izrađeni, koji svojim oblikom daju željenu formu pojedinom proizvodu. Motivi na sačuvanim kalupima raznovrsni su, a teme sveobuhvatne, od sakralnih do svjetovnih. U posljednjih pet stoljeća, koliko su se intenzivno izrađivali drveni kalupi u Europi, česti su motivi iz Starog i Novog zavjeta, likovi svetaca, mitološke scene, profane scene, ornamenti i grbovi. Bezbroj je pučkih motiva: dijete u jastuku, kolijevka, srce, mladenka i mladenac, kočija, jahač, konj, brodovi, roda, ABC-pločice, lule, razna zanimanja, životinje... Sve do početka 20. stoljeća u Hrvatskoj, kao i u ostalim dijelovima Europe gdje su se pripremali medeni kolači, rabili su se drveni kalupi. Pri katalogizaciji tih predmeta čest je problem datiranja, jer je zabilježeno vrijeme kada su doneseni u muzej i tko ih je darovao, a ostalih pobližih podataka nema. Stoga možemo samo pretpostaviti da su se donatori medičari njima i koristili, iako se često događalo da su se kalupi nasljeđivali i prelazili od jednog medičara drugom. Nije li na njima urezana godina, teško možemo znati točan datum njihove izrade.

Kako se u 20. stoljeću medičarski proizvodi izrađuju uz pomoć limenih kalupa kojima se reže tijesto, svaki je proizvod (licitar) potrebno oslikati. Motivi su raznoliki - srca, bebe, konjići, konjanici, ogrlice s visećim križićem (krunice), te manji licitari kojima se ukrašavaju božićna drvca (srca, trešnje, bebe, cipele, gljive, zvjezdice, torbice). Oslikavaju ih najčešće crvenom jestivom bojom i bogato ukrašavaju slatkom šarenom smjesom u obliku biljnih i geometrijskih aplikacija, a često se uz njih lijepe i sličice, ljubavne poruke u stihu (verzli) ili ogledalca.

Od svjećarskih se proizvoda čuvaju svijeće raznih debljina i veličina, od velikih Uskrsnih svijeća, svijeća za grličanje, krštenje, lijevane svijeće ili izrađivane iz kalupa, urešene oblicima izrađenima od voska (listići, cvjetići, slova) ili papirnatim sličicama. Čuvaju se i limeni kalupi za lijevanje svijeća, kao i keramička posuda „makalka“ preteća limenih. Prikupljena je i oveća zbirka votiva, zavjetnih darova koji se stavljaju na oltar ili kraj njega, a simboliziraju želju darovatelja. Izrađeni su od voska ili parafina, bez fitilja, što znači da ne mogu gorjeti. Mogu imati oblik neke životinje, i to uvijek domaće (kokoši, krave, konja, svinje...) ili oblik ruke, noge, ljudskog tijela, očiju i dr. Ima votiva i u obliku kuće, automobila, knjige ili nekoga drugog predmeta od voska. Najčešće su bijele, žute ili crvene boje. Budući da je za njihovu izradu potreban i drveni kalup koji se sastoji od dva dijela, i oni se nalaze u ovoj zbirci.

Izložbom "Licitarska umijeća, medičarstvo i svjećarstvo - obrt višestoljetne tradicije" održane 2000. godine znatno smo proširili fundus. Tridesetak je medičara darovalo pojedine proizvode, koji su uvršteni u zbirku jer su se zaštićeni posebnim preparatima do danas uspjeli očuvati unatoč materijalu podložnom propadanju. Izrađene su i replike pojedinih drvenih licitarskih kalupa, a umjetnici Pavlina Klarić Halić i Davor Halić izradili su u keramici iz originalnih muzejskih drvenih kalupa niz pozitiva kojima su, oslikavajući ih prema vlastitom afinitetu, udahnuli tračak prošlosti. Višestoljetna tradicija medičarskog i svjećarskog obrta ili licitarija, kako ju zovu medičari, postupno je prerasla u tradicijski obrt, rasprostranjen u panonskoj Hrvatskoj.

Izgled licitara unatrag desetak godina znatno se promijenio. Promjene su izazvane većim zanimanjem kupaca, ali i većom povezanošću samih obrtnika. Proizvođači licitara razmjenjuju ideje i inspiriraju se za stvaranje novih motiva. Dakako da svaki od njih ima vlastiti izričaj i vještinu izrade, pa se proizvodi nekih od njih lako mogu prepoznati. Neki su vještiji u pečenju tijesta, drugi pri oslikavanju, a treći maštovitiji u raznolikosti motiva. Važno je da svatko nađe svoga kupca i da svi, unatoč poteškoćama opstaju i nastavljaju raditi.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske prepoznalo je i na prijedlog stručnjaka 2007. godine uvrstilo medičarski obrt s područja sjeverozapadne i središnje Hrvatske u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, na Popis zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara. Svi nositelji medičarskog obrta na području Hrvatske od Karlovca, preko Varaždina do Osijeka svjesni su da su čuvari i prenositelji tradicije, važnosti i značenja obrta jer je on ne samo dio lokalnog identiteta, već i zajednice u cjelini.

Majstori zahvaljujući umijeću izrade raznovrsnih proizvoda posebno licitara, oslikanih na specifičan način njeguju umijeće za buduće naraštaje, ali su i zaslužni za prepoznatljivost proizvoda kao simbola nacionalnog identiteta koji je proglašen autohtonim hrvatskim suvenirom, uvršten 2010. godine na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva na čijoj su nominaciji radili i stručnjaci Etnografskog muzeja.