Organizacija zbirki

Zbirka narodnih nošnji istočne Hrvatske

U preko pet tisuća predmeta Zbirka objedinjuje narodno odjevno ruho – cjelovito, pojedinačne dijelove, ukrasne dodatke, tekstilne fragmente te pomagala za izradu djevojačkih frizura i/li oblikovanje i slaganje oglavlja udatih žena – izrađenih i korištenih na području Slavonije, Zapadnoga Srijema i Baranje u vremenskom rasponu od konca 18. st. sve do današnjih dana. Pretežiti dio predmeta pripada razdoblju kraja 19. st. i prve polovice 20. st. Cjelina je dodatno obogaćena vrijednim zbirkama privatnih sakupljača, poštovatelja narodnoga tekstilnoga umijeća (ruha, tkiva i veziva): Felixa-Srećka Laya i Milka Cepelića.

Sadržane narodne nošnje i/li njezini pojedinačni dijelovi pripadaju starijem i novijem odjevnom sloju. Starinski tip odijevanja obilježio je veći dio 19. st. Određuje ga upotreba odjevnih elemenata – ženskih jednodijelnih košulja, rubina, odvojenih košulja oplećaka i sukanja skuta, krila, rubina; muških košulja i gaća; dodatnih pojaseva, pregača i rubaca – izrađenih pretežito u domaćoj radinosti, s arhaičnim panonskim i slavenskim naslijeđem te većom regionalnom sličnošću. Temeljno nekrojeno ruho upotpunjivali su vuneni, sukneni i kožni/krzneni odjevni predmeti te odgovarajuća obuća.

Noviji sloj nošnje oblikovan je uslijed novonastalih društveno-gospodarskih prilika (raspada seoskih kućnih zadruga, prodora stranoga kapitala, razvoja industrije i trgovine) od zadnje četvrtine 19. st. do u početke 20. st., pod znatnijim stilskim utjecajima baroka, rokokoa, manjim dijelom bidermajera i secesije, što se očituje u djelomičnom preuzimanju krojeva gradskoga, srednje-europskoga ruha (bluze, suknje, različiti haljetci), prodoru obrtničkih proizvoda i sve većoj primjeni tvorničkih tkanina (svile, brokata, baršuna, kašmira i sl.) u izradbi te različitoga pozamanterijskoga materijala (tekstilnih i metalnih vrpci, gajtana, dugmadi, žica, šljokica) u ukrašavanju ruha. Nove materijale seosko je stanovništvo prilagođavalo svojim potrebama i ukusu, što je dovelo do veće diferencijacije lokalnih varijanti odijevanja. One su u najvećoj mjeri prisutne i danas, a prepoznatljive su kao narodna nošnja određenoga područja ili lokaliteta.

Razlikujemo tako, uz Savu, novljansku, novogradišku, brodsku, vinkovačku i županjsku inačicu, s drugačijim tipom nošnje u selima tzv. Cvelferije, zatim nošnje srijemske Šokadije i zapadnog Srijema. Lokalne osobitosti prepoznaju se također u nošnji slavonske Podravine, pakračkog, požeškog, našičko-valpovačkog i đakovačkog kraja. Podjela baranjske nošnje na podravsku i podunavsku skupinu proizlazi iz razlika u načinu kićenja i upotrebi određenih odjevnih predmeta svojstvenih samo jednom području.

Narodna nošnja bila je pokazatelj dobnoga, društvenoga, imovinskoga, obiteljskoga i/ili trenutnoga životnoga statusa svojega nositelja. Osobito se to odnosilo na djevojke i udate žene – čije su ruho, prije svega koloritom i ukrasom, frizura ili složena oprema glave, posebno na panonskom području, odražavali aktualnu i naglašavali svaku iduću promjenu životne situacije (djevojaštvo, dob za udaju, status mlade udate žene, rođenje djeteta, korotu i sl.).

Uslijed složenih društveno-političkih prilika na ovim prostorima tijekom posljednja dva stoljeća, kao jedan od najuočljivijih aspekata materijalne kulture, narodna nošnja kontinuirano je shvaćana, odijevana i prezentirana, kako od političkih i društvenih elita, tako i u samom narodu, kao istaknuti simbol nacionalnoga identiteta. Unatoč brojim promjenama kojima je tijekom toga vremena neizbježno bila izložena, narodna nošnja – bilo kao izvorni, starinski, domaći proizvod hrvatskog sela, bilo kao „baština naših predaka“ ili kao osebujni kulturni kapital po kojem se nadamo biti prepoznatljivi u suvremenim europskim okvirima – u svijesti zajednice nosi temeljna obilježja nacionalne, hrvatske kulture.

Suvremena istraživanja usmjerena su na mjesto i značenje što ga narodna nošnja ili neki njezini elementi imaju u određenoj zajednici – kao simboli lokalnoga, zavičajnoga ili nacionalnoga identiteta.