Šešir, Orebić; Lepeza, ventula, Žukovac (poluotok Pelješac), početak 20. st.Inv. br. 9986e i 16846
Pokrivača zlatnica, rubac (detalj)Popovići (Konavle), prva polovica 18. stoljećaInv. br. 17262
Dječja haljina, tesnečić, Vrbnik (otok Krk), 20 st.Inv. br. 29171
Poprsnica, Konavle, 20. st.Inv. br. 16162
Pregača, traverša, Kaštela, konac 19. st.Inv. br. 28492a
Marama za glavu, facolBale, 1900. g.Inv. br. 28143
Čarape, bičve, Barat (Istra), 20. st.Inv. br. 24811ab
Rubac, rub, otok Krk, početak 20. st.Inv. br. BK 506Organizacija zbirki
Zbirka narodnih nošnji primorske Hrvatske

Istočnu obalu Jadrana u kulturnom se pogledu ustalilo označavati prostorom dodira i prožimanja kulturnih elementa i tradicija različitih po njihovu podrijetlu i starosti. U tom se dijelu Sredozemlje cijelom dužinom jadranske obale, preko planinskih prijevoja i riječnih dolina, otvara prema prostranim europskim ravnicama. Ovdje se kulturna baština europskoga Zapada i sama ukorijenjena u Sredozemlje, dodiruje i isprepliće s Orijentom tvoreći nove kulturne oblike i modne obrasce. Tragovi takvoga zemljopisnog položaja kao i kulturnih strujanja što su se uz tu obalu Jadrana zaustavljala, slijede se i u njegovoj etnografskoj slici, napose u pučkom odjevnom inventaru. Tako se u sjeverozapadnom dijelu Jadrana mogu prepoznati utjecaji što preko Alpa struje iz Zapadne Europe dok se prema njegovu krajnjem jugoistoku zamjećuju kulturni utjecaji što posredno ili neposredno dolaze s Levanta. Tim utjecajima valja pribrojiti i snažnu dinarsku komponentu što se, također od raznorodnih elemenata, oblikovala u jadranskom zaleđu i odande se tijekom stoljeća širila obalom i otocima. Obilježja dinarskoga kulturnog područja postaju sve izrazitija od XV. stoljeća i praćena su useljavnjem novog stanovništva koje se sklanja pred prodorom Osmanlija. Takve migracije vrhunac dosižu tijekom katastrofalnih ratova u XVI. i XVII. stoljeću čime se zamutila ionako složena etnografska slika priobalja i otoka. Slika toga inventara zbog svega toga i koncem XX. stoljeća ostaje veoma slojevita i šarolika. Za potpunije poznavanje folklornoga ruha jadranskoga područja važna je i činjenica da je ono ovdje, znatno ranije nego u drugim dijelovima Hrvatske privlačilo pozornost domaćih i stranih putnika, putopisaca i učenih istraživača. Pisani izvori o odijevanju lokalnoga stanovništva kao i slikovni prikazi ruha zbog toga su ovdje mnogo češći. Napokon, valja istaknuti da je uz tu obalu odnjegovana i hrvatska pismenost te da su se u arhivima naših primorskih mjesta također očuvale i važne obavijesti o odjeći, odijevanju i modi. Pa kada se građa Zbirke o kojoj je ovdje riječ sagleda i u tom svijetlu, ocrtava se folklorno ruho u njemu kao iznimno dinamična komponenta kulturne baštine. U ruhu se tada podjednako mogu slijediti tragovi stilskih mijena i prilagodbi, ali i ona nit konzervativnosti radi koje su se pojedini, drugdje već davno napušteni oblici, čuvali i ovdje očuvali sve do XX. stoljeća.Prva desetljeća XX. stoljeća u kojima Zbirka poprima svoje obrise označavaju razdoblje "krize" i u njima se završava stoljetni povijesni razvoj folklornoga ruha Jadrana. Otada se opaža slabljenje njegove inače stroge i društveno normirane kompozicije što je u krajnjim, premda ne i čestim slučajevima ponegdje narušavalo i njegovu njegovanu skladnost. Spomenuto razdoblje ujedno označava i opadanje proizvodnje domaćih sirovina za izradu odjeće (vuna, svila) ili prestanak prerade nekad važnih sirovina (lan, brnestra). Premda se, u donekle izmijenjenim okolnostima, sličan proces odvijao i u ostalim dijelovima Hrvatske, on je u priobalju i po otocima zbog već spomenutih utjecaja i iz njih proisteklih kulturnih, trgovačkih pa i političkih veza, započeo i završio znatno ranije. Napokon, europska moda ovim je prostorom strujala intenzivnije i gotovo bez kašnjenja.Svoje obrise Zbirka je počela poprimati odmah po osnutku Muzeja, no početni fundus u usporedbi s ostalim zbirkama, bio je znatno skromniji. Tako se jezgrom Zbirke može smatrati desetak predmeta, najviše veziva s konavoskih ženskih košulja iz etnografske građe što je Muzeju predana 1920. godine na osnovu oporučnoga zapisa đakovačkog kanonika Milka Cepelića, zatim petnaestak dijelova ženske konavoske nošnje što su bili u Školskom muzeju Hrvatskoga pedagoškoga književnoga zbora u Zagrebu te još petnaestak takvih dijelova iz Zbirke etnografskih predmeta koji su bili u Trgovačko-obrtničkom muzeju u Zagrebu. I napokon njezin najveći dio čini oko dvije stotine uglavnom istovrsnih djelova nošnje sa šireg područja Jadrana i njegova zaleđa iz Pripomoćnioga fonda osnivača Muzeja Solomona Bergera, kao i predmeti koji su primljeni od Muzeja za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu.Zbirka se potom popunjavala darovima i otkupima uz posredovanje povjerenika Etnografskog muzeja; zalaganjem dr. Branimira Gušića (Mljet, 1923.), Jakova Mikca (Istra, 1931.) kao i osoblja Muzeja: Tereze Paulić (Krk, 1926 - 1931.), dr. Milovana Gavazzija (Krk, 1934.) dr. Ive Franića (Hrvatsko primorje, 1936.). Već tada bila je građa na terenu prorijeđena i do nje se nije dolazilo lako. Primjerice, o tome tridesetih godina B. Širola u svojim Etnografskim zapisima s otoka Raba kaže: “Potpuno staru žensku nošnju mogao sam naći samo u selu Kaštelu u župi Barbatu. I tu je trebalo da se iz nekoliko kuća posaberu pojedini dijelovi nošnje, a kada smo sve sabrali, bilo je dosta muke, dok smo nagovorili djevojku Ljubicu Kaštelan, da se odjene i da fotografirati u toj nošnji. Bojala se poruge.” Muško ruho na čitavom jadranskom području nalazilo se i pribavljalo još rjeđe i teže. Kao i drugdje u Hrvatskoj i ovdje su muškarci brže i ranije prihvatili gradski način odjevanja.Ubrzo poslije II. svjetskog rata uslijedili su otkupi i darivanje etnografske građe iz dotad, zbog političkih prilika, gotovo nepristupačnih područja Jadrana: poluotoka Istre te otoka Cresa, Lošinja, Suska, Silbe i Lastova. Valja istaknuti da je godine 1946. u fundusu Muzeja sa spomenutoga područja bilo svega 35 predmeta od čega je tek 12 pripadalo ovoj Zbirci. Ubrzo slijede i sustavna etnografska istraživanja koja su 1954. godine provedena u Konavlima. Pritom se za Zbirku pribavljaju rijetki primjercima ruha od kojih je veći broj unikatne kulturne i muzejske vrijednosti. U stalnim muzejskim postavima, narodne nošnje jadranskoga područja javnosti se kontinuirano predstavljaju od 1951. godine u različitim muzeološkim oblicima, a prvo njihovo kulturno i povijesno vrednovanje uslijedilo je 1955. godine Tumačem izložene građe, nezaobilaznim djelom prof. Marijane Gušić. Fundus Zbirke i nadalje se povećavao intenziviranjem terenskih etnografskih istraživanja, osobito dvaju krajnjih jadranskih područja: Istre i Konavala. Na takva istraživanja i pri tom prikupljenu građu za Zbirku, oslanjaju se i dvije doktorske disertacije muzejskih etnologinja (dr. Jelka Radauš-Ribarić: Ženska narodna nošnja na poluotoku Istri, 1965; dr. Katica Benc-Bošković: Etnološke karakteristike tekstilnog rukotvorstva u Konavlima, 1980.) Fundus ove zbirke, unatoč skromnijoj zastupljenosti ponekih područja predstavlja danas temeljno polazište za ozbiljnija etnološka kao i srodna znanstvenim istraživanja. Građa je u njemu svrstana prema regijama, a one obuhvaćaju poluotok Istru, zatim usko priobalje od Hrvatskoga primorja, preko Dalmacije, Dubrovačkoga primorja do Konavala, te sljedeće otoke: Cres, Susak, Olib, Silba, Dugi otok, Ugljan, Pašman, Zlarin, Prvić, Šolta, Brač, Korčula, Mljet i Lastovo. Danas se izvedbe folklornoga ruha odijevaju u mnogim svečanim prigodama, a njegovom se održavanju pridaje velika važnost duž čitavoga Primorja. Iz ogledala gospodarske ili "kulturne" zaostalosti, kako se ponekad na njega gledalo, ono se pretvorilo u ogledalo odnosa prema svojoj kulturnoj baštini. Gotovo u svakom mjestu duž hrvatske obale i po otocima njeguju se lokalni običaji među kojima folklorni ples i lokalne specifičnosti folklornoga ruha zauzimaju istaknuto mjesto, a često se odjeća iz fundusa Zbirke koristi i kao vodič u njegovoj rekonstrukciji.