Organizacija zbirki

Zbirka narodnih nošnji primorske Hrvatske

Istočnu obalu Jadrana u kulturnom se pogledu ustalilo označavati prostorom dodira i prožimanja kulturnih elementa i tradicija različitih po njihovu podrijetlu i starosti. U tom se dijelu Sredozemlje cijelom dužinom jadranske obale, preko planinskih prijevoja i riječnih dolina, otvara prema prostranim europskim ravnicama. Ovdje se kulturna baština europskoga Zapada i sama ukorijenjena u Sredozemlje, dodiruje i isprepliće s Orijentom tvoreći nove kulturne oblike i modne obrasce. Tragovi takvoga zemljopisnog položaja kao i kulturnih strujanja što su se uz tu obalu Jadrana zaustavljala, slijede se i u njegovoj etnografskoj slici, napose u pučkom odjevnom inventaru. Tako se u sjeverozapadnom dijelu Jadrana mogu prepoznati utjecaji što preko Alpa struje iz Zapadne Europe dok se prema njegovu krajnjem jugoistoku zamjećuju kulturni utjecaji što posredno ili neposredno dolaze s Levanta. Tim utjecajima valja pribrojiti i snažnu dinarsku komponentu što se, također od raznorodnih elemenata, oblikovala u jadranskom zaleđu i odande se tijekom stoljeća širila obalom i otocima. Obilježja dinarskoga kulturnog područja postaju sve izrazitija od XV. stoljeća i praćena su useljavnjem novog stanovništva koje se sklanja pred prodorom Osmanlija. Takve migracije vrhunac dosižu tijekom katastrofalnih ratova u XVI. i XVII. stoljeću čime se zamutila ionako složena etnografska slika priobalja i otoka. Slika toga inventara zbog svega toga i koncem XX. stoljeća ostaje veoma slojevita i šarolika.

Za potpunije poznavanje folklornoga ruha jadranskoga područja važna je i činjenica da je ono ovdje, znatno ranije nego u drugim dijelovima Hrvatske privlačilo pozornost domaćih i stranih putnika, putopisaca i učenih istraživača. Pisani izvori o odijevanju lokalnoga stanovništva kao i slikovni prikazi ruha zbog toga su ovdje mnogo češći. Napokon, valja istaknuti da je uz tu obalu odnjegovana i hrvatska pismenost te da su se u arhivima naših primorskih mjesta također očuvale i važne obavijesti o odjeći, odijevanju i modi. Pa kada se građa Zbirke o kojoj je ovdje riječ sagleda i u tom svijetlu, ocrtava se folklorno ruho u njemu kao iznimno dinamična komponenta kulturne baštine. U ruhu se tada podjednako mogu slijediti tragovi stilskih mijena i prilagodbi, ali i ona nit konzervativnosti radi koje su se pojedini, drugdje već davno napušteni oblici, čuvali i ovdje očuvali sve do XX. stoljeća.

Prva desetljeća XX. stoljeća u kojima Zbirka poprima svoje obrise označavaju razdoblje "krize" i u njima se završava stoljetni povijesni razvoj folklornoga ruha Jadrana. Otada se opaža slabljenje njegove inače stroge i društveno normirane kompozicije što je u krajnjim, premda ne i čestim slučajevima ponegdje narušavalo i njegovu njegovanu skladnost. Spomenuto razdoblje ujedno označava i opadanje proizvodnje domaćih sirovina za izradu odjeće (vuna, svila) ili prestanak prerade nekad važnih sirovina (lan, brnestra). Premda se, u donekle izmijenjenim okolnostima, sličan proces odvijao i u ostalim dijelovima Hrvatske, on je u priobalju i po otocima zbog već spomenutih utjecaja i iz njih proisteklih kulturnih, trgovačkih pa i političkih veza, započeo i završio znatno ranije. Napokon, europska moda ovim je prostorom strujala intenzivnije i gotovo bez kašnjenja.

Svoje obrise Zbirka je počela poprimati odmah po osnutku Muzeja, no početni fundus u usporedbi s ostalim zbirkama, bio je znatno skromniji. Tako se jezgrom Zbirke može smatrati desetak predmeta, najviše veziva s konavoskih ženskih košulja iz etnografske građe što je Muzeju predana 1920. godine na osnovu oporučnoga zapisa đakovačkog kanonika Milka Cepelića, zatim petnaestak dijelova ženske konavoske nošnje što su bili u Školskom muzeju Hrvatskoga pedagoškoga književnoga zbora u Zagrebu te još petnaestak takvih dijelova iz Zbirke etnografskih predmeta koji su bili u Trgovačko-obrtničkom muzeju u Zagrebu. I napokon njezin najveći dio čini oko dvije stotine uglavnom istovrsnih djelova nošnje sa šireg područja Jadrana i njegova zaleđa iz Pripomoćnioga fonda osnivača Muzeja Solomona Bergera, kao i predmeti koji su primljeni od Muzeja za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu.

Zbirka se potom popunjavala darovima i otkupima uz posredovanje povjerenika Etnografskog muzeja; zalaganjem dr. Branimira Gušića (Mljet, 1923.), Jakova Mikca (Istra, 1931.) kao i osoblja Muzeja: Tereze Paulić (Krk, 1926 - 1931.), dr. Milovana Gavazzija (Krk, 1934.) dr. Ive Franića (Hrvatsko primorje, 1936.).

Već tada bila je građa na terenu prorijeđena i do nje se nije dolazilo lako. Primjerice, o tome tridesetih godina B. Širola u svojim Etnografskim zapisima s otoka Raba kaže: “Potpuno staru žensku nošnju mogao sam naći samo u selu Kaštelu u župi Barbatu. I tu je trebalo da se iz nekoliko kuća posaberu pojedini dijelovi nošnje, a kada smo sve sabrali, bilo je dosta muke, dok smo nagovorili djevojku Ljubicu Kaštelan, da se odjene i da fotografirati u toj nošnji. Bojala se poruge.” Muško ruho na čitavom jadranskom području nalazilo se i pribavljalo još rjeđe i teže. Kao i drugdje u Hrvatskoj i ovdje su muškarci brže i ranije prihvatili gradski način odjevanja.

Ubrzo poslije II. svjetskog rata uslijedili su otkupi i darivanje etnografske građe iz dotad, zbog političkih prilika, gotovo nepristupačnih područja Jadrana: poluotoka Istre te otoka Cresa, Lošinja, Suska, Silbe i Lastova. Valja istaknuti da je godine 1946. u fundusu Muzeja sa spomenutoga područja bilo svega 35 predmeta od čega je tek 12 pripadalo ovoj Zbirci. Ubrzo slijede i sustavna etnografska istraživanja koja su 1954. godine provedena u Konavlima. Pritom se za Zbirku pribavljaju rijetki primjercima ruha od kojih je veći broj unikatne kulturne i muzejske vrijednosti.

U stalnim muzejskim postavima, narodne nošnje jadranskoga područja javnosti se kontinuirano predstavljaju od 1951. godine u različitim muzeološkim oblicima, a prvo njihovo kulturno i povijesno vrednovanje uslijedilo je 1955. godine Tumačem izložene građe, nezaobilaznim djelom prof. Marijane Gušić. Fundus Zbirke i nadalje se povećavao intenziviranjem terenskih etnografskih istraživanja, osobito dvaju krajnjih jadranskih područja: Istre i Konavala. Na takva istraživanja i pri tom prikupljenu građu za Zbirku, oslanjaju se i dvije doktorske disertacije muzejskih etnologinja (dr. Jelka Radauš-Ribarić: Ženska narodna nošnja na poluotoku Istri, 1965; dr. Katica Benc-Bošković: Etnološke karakteristike tekstilnog rukotvorstva u Konavlima, 1980.)

Fundus ove zbirke, unatoč skromnijoj zastupljenosti ponekih područja predstavlja danas temeljno polazište za ozbiljnija etnološka kao i srodna znanstvenim istraživanja. Građa je u njemu svrstana prema regijama, a one obuhvaćaju poluotok Istru, zatim usko priobalje od Hrvatskoga primorja, preko Dalmacije, Dubrovačkoga primorja do Konavala, te sljedeće otoke: Cres, Susak, Olib, Silba, Dugi otok, Ugljan, Pašman, Zlarin, Prvić, Šolta, Brač, Korčula, Mljet i Lastovo.

Danas se izvedbe folklornoga ruha odijevaju u mnogim svečanim prigodama, a njegovom se održavanju pridaje velika važnost duž čitavoga Primorja. Iz ogledala gospodarske ili "kulturne" zaostalosti, kako se ponekad na njega gledalo, ono se pretvorilo u ogledalo odnosa prema svojoj kulturnoj baštini. Gotovo u svakom mjestu duž hrvatske obale i po otocima njeguju se lokalni običaji među kojima folklorni ples i lokalne specifičnosti folklornoga ruha zauzimaju istaknuto mjesto, a često se odjeća iz fundusa Zbirke koristi i kao vodič u njegovoj rekonstrukciji.