Fertun, pregača, Posavski Bregi, oko 1930-te.Inv. br. 24618b
Svadbena kruna, Posavina, konac 19. st.Inv. br. 1870
Cipele za vjenčanje, Posavina, konac 19. st.Inv. br. 1875
Peča, prekrivalo za glavu, Posavina, konac 19. st.Inv. br. 2/7352
Poculica, kapica za udanu ženuDonja Lomnica, Turopolje, konac 19. stoljećaInv. br. 2535
Dječja odjeća za krštenjeOborovo, konac 19. stoljećaInv. br. 6402
Zastor, pregača, Posavina, konac 19. st.Inv. br. UO 33
Karažaža hala, ženski kratki kaput, Turopolje, 1826.Inv. br. 4090Organizacija zbirki
Zbirka narodnih nošnji središnje Hrvatske
Zbirka narodnih nošnji središnje Hrvatske (Posavine, Moslavine, Banovine i Turopolja) sadrži oko 7000 predmeta. Osim odjevnih predmeta, zbirka sadrži oglavlja (parte, peče, svadbene krune, poculice i marame) kao i obuću.Od 1970-ih godina zbirke nošnji klasificirane su po kulturno-geografskim osobinama pa je Zbirka narodnih nošnji Posavine, Moslavine, Banovine i Turopolja bila sastavni dio Zbirke nošnji s Panonskog područja. Od konca 1990-ih ta se Zbirka vodi kao samostalna.Tijekom 19. stoljeća, odjeća i tekstil iz seoskih područja dobivaju u hrvatskoj javnosti status narodne tekstilne umjetnosti ili hrvatske nacionalne tekstilne umjetnosti te se počinju sabirati u okviru Narodnog muzeja utemeljenog 1846.godine. Na prijelazu 19. u 20. stoljeće, sabiranje etnografskih predmeta bilo je podijeljeno između četiri ustanove: Arheološko-historijskog odjela Narodnog muzeja, Muzeja za umjetnost i obrt, Školskog muzeja te Trgovačko-obrtnog. Niz privatnih kolekcionara, volontera, entuzijasta također sabire tekstilnu etnografsku građu. Najznačajnija takva tekstilna zbirka pripadala je Salomonu Bergeru, osnivaču Etnografskog muzeja i njegovom prvom ravnatelju. Etnografske zbirke iz spomenutih institucija kao i Zbirka Salomona Bergera, ušle su u početni fundus Etnografskog muzeja. Najveći dio materijala bio je tekstil i to upravo s područje Posavine, Moslavine, Banovine i Turopolja pa ženske svečane nošnje bogatijeg seljačkog sloja iz tih zbirki predstavljaju najstariji dio građe. Radi se o koncu 18. i prvoj polovici 19. stoljeća. Poslije osnutka Muzeja, sabiranje predmeta odvijalo se po dva osnovna kriterija: upotpunja¬vanje bijelih rupa na etnografskim kartama i skupljanjem što je moguće starijih predmeta kakvi su uglavnom već postojali u zbirkama. Predmeti su se nabavljali tijekom terenskih istraživanja od kojih su neka organizirana samo s tim ciljem. Velik dio predmeta otkupljen je i za vrijeme sajma na Kaptolu u Zagrebu što se osobito prakticiralo u 1920-im i 1930-im. Premda odjeća i obuća za svečane i obredne momente (koju muzej uglavnom posjeduje u svome fundusu) ima mnogo bogatiju simboliku nego što je to slučaj sa svakodnevnom i radnom odjećom, ipak je nedostatak ove potonje predstavljao problem za analizu građe i koncipiranje izložbi.Stoga šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća muzejski stručnjaci počinju otkupljivati predmete koji nam omogućuju dinamičnije shvaćanje narodne kulture, na temelju čijeg istraživanja možemo govoriti ne samo o postojanju prethodnih oblika nego i formama koje nastaju u interakciji sa širim društvenim gospodarskim i kulturnim procesima. Nove akvizicije omogućuju nam uočavanje novih tendencija odijevanja. Muški tradicijski način odijevanja početkom dvadesetog stoljeća već je gotovo napušten, dok je u ženskoj nošnji vidljivo relativno slabljenje utjecaja tradicije, koje se očituje u prihvaćanju pojedinih dijelova odjeće karakterističnih za gradski, zapadnoeuropski tip odijevanja. Promjene koje su se dešavale s odjećom nisu značile i gubitak njenih dotadašnjih funkcija. Riječ je naprosto o zamjeni elemenata koji i dalje imaju ulogu prenositelja istih poruka. Sustavnim sabiranjem građe s istog područja tijekom dužeg perioda kao recimo Sunje, Martinske Vesi ili Posavskih Brega, možemo uočiti nekoliko faza odijevanja ili čak modnih stilova. Danas najveći dio materijala ulazi u Zbirku otkupom na temelju ponuda ili darom. Za pojedine akcije Muzeja pokušalo se putem medija potaknuti ljude da sami donose predmete vezane uz određenu temu.