Organizacija zbirki

Zbirka narodnih nošnji središnje Hrvatske

Zbirka narodnih nošnji središnje Hrvatske (Posavine, Moslavine, Banovine i Turopolja) sadrži oko 7000 predmeta. Osim odjevnih predmeta, zbirka sadrži oglavlja (parte, peče, svadbene krune, poculice i marame) kao i obuću.

Od 1970-ih godina zbirke nošnji klasificirane su po kulturno-geografskim osobinama pa je Zbirka narodnih nošnji Posavine, Moslavine, Banovine i Turopolja bila sastavni dio Zbirke nošnji s Panonskog područja. Od konca 1990-ih ta se Zbirka vodi kao samostalna.

Tijekom 19. stoljeća, odjeća i tekstil iz seoskih područja dobivaju u hrvatskoj javnosti status narodne tekstilne umjetnosti ili hrvatske nacionalne tekstilne umjetnosti te se počinju sabirati u okviru Narodnog muzeja utemeljenog 1846.godine.

Na prijelazu 19. u 20. stoljeće, sabiranje etnografskih predmeta bilo je podijeljeno između četiri ustanove: Arheološko-historijskog odjela Narodnog muzeja, Muzeja za umjetnost i obrt, Školskog muzeja te Trgovačko-obrtnog. Niz privatnih kolekcionara, volontera, entuzijasta također sabire tekstilnu etnografsku građu. Najznačajnija takva tekstilna zbirka pripadala je Salomonu Bergeru, osnivaču Etnografskog muzeja i njegovom prvom ravnatelju.

Etnografske zbirke iz spomenutih institucija kao i Zbirka Salomona Bergera, ušle su u početni fundus Etnografskog muzeja. Najveći dio materijala bio je tekstil i to upravo s područje Posavine, Moslavine, Banovine i Turopolja pa ženske svečane nošnje bogatijeg seljačkog sloja iz tih zbirki predstavljaju najstariji dio građe. Radi se o koncu 18. i prvoj polovici 19. stoljeća.

Poslije osnutka Muzeja, sabiranje predmeta odvijalo se po dva osnovna kriterija: upotpunja¬vanje bijelih rupa na etnografskim kartama i skupljanjem što je moguće starijih predmeta kakvi su uglavnom već postojali u zbirkama.

Predmeti su se nabavljali tijekom terenskih istraživanja od kojih su neka organizirana samo s tim ciljem. Velik dio predmeta otkupljen je i za vrijeme sajma na Kaptolu u Zagrebu što se osobito prakticiralo u 1920-im i 1930-im.

Premda odjeća i obuća za svečane i obredne momente (koju muzej uglavnom posjeduje u svome fundusu) ima mnogo bogatiju simboliku nego što je to slučaj sa svakodnevnom i radnom odjećom, ipak je nedostatak ove potonje predstavljao problem za analizu građe i koncipiranje izložbi.

Stoga šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća muzejski stručnjaci počinju otkupljivati predmete koji nam omogućuju dinamičnije shvaćanje narodne kulture, na temelju čijeg istraživanja možemo govoriti ne samo o postojanju prethodnih oblika nego i formama koje nastaju u interakciji sa širim društvenim gospodarskim i kulturnim procesima.

Nove akvizicije omogućuju nam uočavanje novih tendencija odijevanja. Muški tradicijski način odijevanja početkom dvadesetog stoljeća već je gotovo napušten, dok je u ženskoj nošnji vidljivo relativno slabljenje utjecaja tradicije, koje se očituje u prihvaćanju pojedinih dijelova odjeće karakterističnih za gradski, zapadnoeuropski tip odijevanja. Promjene koje su se dešavale s odjećom nisu značile i gubitak njenih dotadašnjih funkcija. Riječ je naprosto o zamjeni elemenata koji i dalje imaju ulogu prenositelja istih poruka.

Sustavnim sabiranjem građe s istog područja tijekom dužeg perioda kao recimo Sunje, Martinske Vesi ili Posavskih Brega, možemo uočiti nekoliko faza odijevanja ili čak modnih stilova.

Danas najveći dio materijala ulazi u Zbirku otkupom na temelju ponuda ili darom. Za pojedine akcije Muzeja pokušalo se putem medija potaknuti ljude da sami donose predmete vezane uz određenu temu.