Organizacija zbirki

Zbirka prostirki i prekrivača

Nastala od nekolicine orijentalnih primjeraka s područja jugoistočne Europe, Zbirka prostirki i prekrivača osmišljenom se sakupljačkom politikom tijekom više desetljeća razvila u reprezentativnu cjelinu koju čini preko tisuću tekstilnih predmeta izrađenih u okvirima domaće ženske radinosti na našim prostorima tijekom 19. st. i prve polovice 20. st. Manjim dijelom zastupljeni su primjerci izrađeni u tkalačkim školama i radionicama na prijelazu iz 19. st. u 20. st. te oni nešto novije izrade (od 1970-ih). Prikupljala se i stručno obrađivala ponajprije građa s područja Hrvatske, no valja istaknuti i 130 primjeraka s područja današnje Bosne i Hercegovine, gdje je ćilimarstvo obilježeno višestoljetnim snažnim tursko-orijentalnim utjecajem. Manjim brojem zastupljena je i građa iz Albanije, Crne Gore, Kosova, Makedonije, Rumunjske, Srbije i Ukrajine.

Osnovni preduvjeti razvoja ćilimarstva, nekada važne grane seljačkog tekstilnog rukotvorstva, jesu uzgoj ovaca i preradba vune (Gdje nema ovaca, nema ni ćilimova). U Hrvatskoj su raznovrsne prostirke i prekrivači najviše izrađivani u Lici, na Kordunu, bjelovarsko-bilogorskom području, u Slavoniji, Baranji i Srijemu, ne odvajajući se tipološki i stilski od graničnih krajeva susjednih država, gdje je ovčarstvo također bilo važna gospodarska djelatnost (šire dinarsko područje, Podunavlje).

Iako najčešće rabljen naziv orijentalnog porijekla – ćilim – asocira upravo na podnu prostirku, u našim krajevima ove vunene tkanine nisu primarno imale tu funkciju; ćilimima su se označavale vunene tkanine izrađene „na prste“. U seoskim kućanstvima i gospodarstvu raznovrsni su prekrivači i prostirke imali različite uporabne i dekorativne namjene i/li simbolička značenja. Kao obavezan dio djevojačkih miraza – npr. u okolici Slavonskoga Broda – sadržavajući u svojem koloritu i ornamentici simbole plodnosti, novoga života i bračnog zajedništva, a prostrti preko postelje mladoga para, trebali su, prema narodnomu vjerovanju, pospješiti dobivanje potomstva.

Za izradbu prekrivača i prostirki koristila se u najvećoj mjeri domaća ovčja vuna prerađena u kućnoj radinosti, bojena biljnim ili kemijskim sredstvima, te tvornička vuna. Prema načinu izradbe razlikuju se dvije vrste vunenih tkanina – glatke i rutave.

Glatke tkanine, s jednakim licem i naličjem, izrađene su najstarijom ukrasnom tkalačkom tehnikom – klječanjem, ponekad uz dodatno protkivanje i prijebor na dasku ili šibe te neke vezilačke tehnike. Vrijedne primjerke glatkih vunenih tkanina nalazimo u Slavoniji, Srijemu i Baranji (klječani ćilimi i ćilimaši, ponjav(ke)e i šarenice tkane na dasku i šibe, karirane ponjave, (krstački) krpane ponjave, vezeni ponjavci, ponjavice...), te u Lici (šarenice tkane na dasku). U ornamentici, uz starije geometrijske motive, na ovim se primjercima uočavaju raznoliki biljni, životinjski i/li stilizirani ljudski oblici.

Drugu grupu čine vunene tkanine koje na licu imaju runo, što se može postići na nekoliko načina: ulaganjem vunenih pramenova (istarske sklavine) ili njihovim dodatnim uzlanjem (lički biljci, bičaši), napuštanjem niti potke preko palice (slavonski čupavci, čičkanaci i lički pupavaci). Kod izrade ličkih biljaca, kao i nekih grubih vunenih tkanina na dinarskom području, valja spomenuti dodatnu obradu – stupanje u stupi pomoću vode i drvenih batova, kako bi se dobila tkanina gusto zbijene strukture i punijeg volumena kao bolja zaštita od hladnoće i vjetra. Reprezentativni dinarski rutavi primjerci izrađeni su od nebojene vune – prirodno bijele, smeđe, sive ili crne, dok su slavonski tkani raznobojnom vunom smirenijih prirodnih ili intenzivnijih tonova postignutih kemijskim bojama. U ornamentici, ovi su primjerci zadržali geometrijske motive.

Unatoč nekim pokušajima organiziranja i unapređenja tkalačkog obrta krajem 19. st. i početkom 20. st., uključujući i ćilimarstvo, ova je grana tradicijskog tekstilnog rukotvorstva na našim prostorima ostala u okvirima kućne ženske radinosti sve dok nije postepeno stagnirala ili, u nekim područjima, potpuno zamrla nakon Drugoga svjetskog rata. Prekrivači i prostirke koji se čuvaju u Zbirci svjedoče o bogatom tehnološkom umijeću kućne izrade tekstila i umjetničkom senzibilitetu u kromatskoj i ornamentalnoj izvedbi ukrasa. Suvremenim istraživačkim i sakupljačkim radom obuhvaćeni su također industrijski tekstilni proizvodi koji su našli svoje mjesto i svrhu u seoskim i građanskim domovima tijekom 20. st. – npr. zidnjaci s pitoresknim krajolicima ili prikazima lova.

Voditelj zbirke: Katarina Bušić, viša kustosica

Organizacija zbirki

Zbirka prostirki i prekrivača

Mapa weba