Organizacija zbirki

Zbirka tradicijskih dječjih igračaka

Dječje igračke izrađivane u selima prikupljale su se uz ostalu građu za Etnografski muzej. Neke od njih došle su zahvaljujući vrijednim muzejskim povjerenicima koji su obilazili teren i animirali ljude da daruju predmete narodnog rukotvorstva za muzejske zbirke. Među njima ima i igračaka koje su izradila djeca, sama ili potaknuta nastavnicima u školi, koristeći se materijalima iz prirode - drvom, kukuruzovinom, kestenom, orahom, tekstilom. Tako su nastajali lukovi i strijele, puške, vodenice, svirale, lutkice... Iako ima dječjih radova, ipak su igračke za djecu uglavnom izrađivali odrasli nalazeći uzore u bližoj okolini. Prema podacima iz inventarne knjige, prva evidentirana dječja igračka u muzeju je mala zipka iz Letovanića, sela kraj Siska, namijenjena djevojčicama, izrađena od hrastovine oko 1840. godine, a kupljena za muzej 1921. godine. U zbirci je sačuvano i nekoliko krpenih lutkica u narodnim nošnjama, izrađenih u Starim Farkašićima kraj Siska. Uz njih igračke su se otkupljivale ili dobivale na dar obilaskom terena ili direktnim dolaskom u muzej. Uz spomenute veći dio fundusa igračke su koje u pojedinim selima izrađuju ili su izrađivali pojedinci koji su se za tu vrstu posla specijalizirali.

Već se potkraj 19. i početkom 20. stoljeća u Hrvatskoj, u Prigorju i Hrvatskom zagorju te u Dalmatinskoj zagori, ponajprije u sastavu kućne, obiteljske radinosti organizirala izrada igračaka. Stanovnici pojedinih sela bavili su se isključivo izradom dječjih igračaka za prodaju diljem Hrvatske, ali i izvan njenih granica.

Tako je u Prigorskom selu Vidovcu nadomak Zagreba, čiji su stanovnici u svojim kućnim radionicama izrađivali igračke i prodavali ih na sajmovima i proštenjima, prema pisanim podacima pohranjenima u dokumentaciji muzeja, počela organizirana izrada drvenih dječjih igračaka 1932. godine osnivanjem "Prve hrvatske seljačke zadruge za izradu i prodaju dječjih igračaka s.o.j. u Vidovcu". Nažalost, od stotinjak različitih vrsta igračaka sredinom 20. stoljeća, u muzejskoj zbirci sačuvano ih je tek pedesetak. Prevladavaju životinjski likovi, iako ima i prijevoznih sredstava kao i predmeta vezanih za kućanstvo. Pojedini stanovnici bavili su se i pletenjem košara te su na isti način izrađivali i igračke, a minijaturne košarice i kolica za lutke jedne su od sačuvanih. One su izuzetno vrijedan dio zbirke jer od 50-ih godina 20. stoljeća u spomenutome selu više se ne rade.

Fundus se od 1989. godine, a posebno od 1995. sustavno proširuje, prati se rad majstora na terenu i nastoji se svaku igračku koja je nova ili drugačija otkupiti i sačuvati u zbirci. Tako danas zbirka broji oko 600 predmeta. Dva velika otkupa igračaka iz sela Zelova u Dalmatinskoj zagori učinjena su 1995. i 2003. godine kada i posljednji majstor prestaje s radom. Sada već muzejske, igračke iz Zelova, jedini su dokaz njihova postojanja na terenu Dalmatinske zagore. Ove igračke nose sva obilježja kraja u kome su nastale. Potisnutim koloritom, obojene nježnom žutom bojom s blagim crvenim i zelenim šarama, jednostavnih oblika s malo geometrijskog uresa, a nisu precizno oblikovane jer su rađene ručno samo uz pomoć nožića, to su zelovske igračke. Početkom 20. stoljeća u tome su selu gotovo svi stanovnici izrađivali dječje igračke, dvojnice, gusle i keramičke lule. Jedan od rijetkih muzeja u kojem se ove igračke još mogu vidjeti upravo je Etnografski muzej.

U većini istraživanih sela (Vidovcu, Lazu, Mariji Bistrici, Tugonici, Zelovu i dr.), a čije se igračke čuvaju u zbirci muzeja, pojedinci, uglavnom muškarci, radili su ih ručno, a najčešće su ih žene oslikavale. Premda je njihova izrada i asortiman koncem 20. st. bio znatno smanjen, a u nekim selima i sasvim prekinut, ipak na području Hrvatskog zagorja pojedinci su predano radili, a njihov je trud nagrađen. Zahvaljujući kontinuiranom radu majstora drvene dječje igračke s područja Hrvatskoga zagorja posljednjih su godina jedan od najatraktivnijih proizvoda narodnog rukotvorstva Krapinsko-zagorske županije. Njihov je izričaj nepromijenjen već generacijama pa su uvrštene na Popis zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara upisanih u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Na taj je način jedno od tradicijskih umijeća dobilo na važnosti i trajnoj zaštiti. Upisom Umijeća izrade drvenih tradicijskih dječjih igračaka s područja Hrvatskoga zagorja na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva 2009. godine, na čijoj su nominaciji radili i djelatnici Etnografskog muzeja, potvrđena je njihova važnost i vrijednost na svjetskoj razini.

U Stubičkom i Bistričkom Lazu, selima u Hrvatskom zagorju, muškarci su od sredine 19. stoljeća do Prvoga svjetskog rata izrađivali uglavnom svirale (žveglice). Bile su to jednostavne svirale od vrbova drva, urešene geometrijskim ukrasima dobivenima paljenjem drvene površine. Tako se u Etnografskom muzeju sačuvala i svirala, dječja igračka u obliku ptice iz 1925. godine, te dječje glazbene igračke s tri rupice za sviranje u obliku violončela i trubice iz 1933. godine. Proizvodnja se proširuje i na neka druga mjesta bliže okoline, a uvode se u proizvodnju i novi motivi igračaka. Kao osnovni materijal pri izradi koristi se drvo iz neposredne okoline. Najčešće se rade figurice konjića raznih veličina, leptiri s pokretnim krilima, plesači na vrtuljcima, svirale i namještaj za lutke, koji majstori prilagođavaju današnjim zahtjevima djece. Karakteristično je ornamentalno, pretežno floralno ili geometrijsko ukrašavanje igračaka kao i uporaba živih boja, koje se nanose na žutu, crvenu ili plavu podlogu. U selima Tugonici i Turnišću zadržala se izrada igračaka u obliku malih glazbenih instrumenata dangubice, bisernice i brača. U zbirci se čuvaju i primjerci starih tamburica, kako oslikanih, tako i politiranih, koje su se također jedno vrijeme izrađivale. Iako više ne izrađuju politirane, još ih uvijek oslikavaju na način koji se uvriježio pred više od stotinu godina.

Posljednji veliki otkup igračaka s područja Hrvatskoga zagorja bio je 2012. godine. Otkupljene su igračke i alat od majstora čiji predmeti još nisu zastupljeni u zbirci, te predmeti drugačiji izgledom, kako oslikavanjem, tako i motivima. Na taj je način zbirka znatno obogaćena. Jedna od uloga Muzeja je i čuvanje vrijedne građe, kao svjedočanstva jednoga vremena i putokaza mlađim generacijama u upoznavanju baštine. Višegodišnjim radom na terenu nastojali smo snimiti i dokumentirati što više izrađivača dječjih igračaka, zabilježiti njihov rad i njihove proizvode, od kojih su neki postali vrijedni muzejski predmeti.

Gledajući u prošlost, dogodile su se mnogobrojne promjene u načinu proizvodnje i života na selu tijekom 20. stoljeća. Urbanizacijom i industrijalizacijom neizbježno je došlo i do promjena u folklornom, likovnom i oblikovnom izrazu Hrvatske, pa tako i u izgledu dječjih igračaka.

Istraživanjem prostornog i vremenskog okvira i mjesta dječje igračke u općoj slici tradicijske kulture Hrvatske te daljnjom popunom zbirke nastojimo ne baviti se samo njihovim povijesnim aspektima, već i unaprijediti i očuvati današnju izradu igračaka čija je promidžba moguća na brojnim kulturnim i gospodarskim područjima, uz to otvoriti i nova mjesta znanstvenim i stručnim prilozima. Upravo jedan od posljednjih projekata Etnografskog muzeja „Svijet igračaka“ kojem je od pet izložbi ove tematike okosnica bila izložba „Dječje igračke iz hrvatske baštine“ i građa iz muzejske zbirke, a koju je u razdoblju od šest mjeseci posjetilo oko 40.000 posjetitelja, pokazuje koliko je ona vrijedna i publici zanimljiva. Kako je iz spomenuta projekta proizašao projekt „Dajmo djeci korijene i krila“ koji potiče majstore da izrađuju igračke, a gradove i županije da ih daruju djeci u dječjim vrtićima, muzej je postigao svoj cilj. Ne samo očuvanje baštine, već i nastavak rada, edukaciju i zadržavanje interesa za nju kod mlađih naraštaja.