Muzej s kauča

PRIPOVJEDAONICE UTORKOM PRIČE S RAZNIH STRANA
Ciklus pripovjedaonica Priče s raznih strana namijenjen svim malim i velikim ljubiteljima priča. Pripovjedaonice su se održavale utorkom, a u njima možete čuti narodne priče iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Latinske Amerike i Afrike. Pričali smo o savršenoj naranči, leopardu i kornjači, maloj vili i o tome kako su mačke ostale bez zvonca, a ptice dobile šareno perje .

ČETVRTKOM SMO PREDSTAVLJALI ONLINE ZBIRKE
Upoznajte online zbirke Etnografskog muzeja: Zbirku tradicijskih glazbala, Zbirku Perinić s lutkama odjevenim u narodne nošnje iz različitih zemalja svijeta, Zbirku Muvrin s afričkim predmetima. Istraživanja braće Mirka i Steve Seljana u Africi i Južnoj Americi upoznajte kroz interaktivnu stranicu koja uz predmete sadrži i digitalizirane fotografije s njihovih istraživanja, geografske karte, pisma, putne bilježnice i knjige.

SUBOTOM SMO PREDSTAVLJALI PREDMETE S PRIČOM
Iz našeg bogatog fundusa predstavili smo predmete uz koje se vezuju zanimljive priče o njihovu nastanku, upotrebi i ljudima koji su ih izradili ili koristili.

online program Muzej s kauča možete pratiti i na YouTube kanalu te Facebook stranici.

#MuseumsAndChill

priče s raznih strana
predmeti s pričom

Nošnja za purana

Ova nošnjica turopoljskog tipa sastoji se od rubače, gaća, prsluka, torbe, šubare i para opanaka. Ana Groman rođ. Knitelfelder oko 1865. godine za Božić je iz Zagreba poslala svojoj rodbini u Graz puricu i purana zajedno s pripadajućim nošnjama. Purica i puran bili su ispunjeni ugljenom kako se na dugačkom putu kočijom ne bi pokvarili. Ne zna se jesu li zaista bili obučeni u te nošnje ili su one bile samo priložene.

Kad je gospođa Vlasta Novak, praunuka Ane Groman, 1955. godine bila u Grazu u posjetu svojoj sestrični, ova joj je vratila nošnju za purana, no ona za puricu se zagubila. Gospođa Novak kasnije je nošnju darovala Etnografskom muzeju. Možete li zamisliti purana odjevenog u ovakvu nošnju?

Mankala

Mankala je strateška društvena misaona igra iz Ruande, za koju je potrebna podloga s jasno označenim udubljenjima te pijuni sličnih veličina, poput kamenčića, suhoga graha ili školjki. U nedostatku drvene podloge, mogu poslužiti i rupe iskopane u zemlji. Najčešće igraju dva igrača, a cilj igre je osvojiti što više pijuna i onemogućiti kretanje protivniku. Različiti su nazivi za ovu igru, no etnolozi rabe naziv mankala, koji označava skupinu srodnih igara koje se u različitim varijantama igraju u gotovo cijeloj Africi, na Bliskome istoku, središnjoj i jugoistočnoj Aziji, Sjevernoj i Južnoj Americi.

U mnogim afričkim etničkim zajednicama igranje mankale podrazumijevalo je određene norme: igrala se u određeno vrijeme i na određenome mjestu. Prema vjerovanju, noć je doba kada su duhovi, preci i božanstva aktivni, a ne ljudi, pa se stoga mankala smatrala dijelom dnevnih aktivnosti. Vjerovalo se da igranje noću uznemirava duhove koji igraču mogu uzeti dušu. Prema tradiciji mnogih afričkih naroda južno od Sahare ovo je igra za odrasle muškarce pa je poznavanje mankale često obilježavalo i promjenu društvenoga statusa, poput inicijacijskog obreda koji je dječaka prevodio u odrasla muškarca.

Spomenar

”Svako cvijeće uvenut će, samo jedno ne, a to cvijeće što ne uvene uspomena je” – stihovi su iz spomenara Hedvige Radović, koja ga je dobila za imendan 15. listopada 1907. godine. Ispunjen je porukama, većinom u stihovima na hrvatskom i njemačkom jeziku. Vlasnici spomenara, tada ”IV. gimnazijalki”, pisale su prijateljice, ”saučenice” (školske kolegice), učitelji, učiteljice, rođaci i rođakinje. U plavim plišanim koricama s bravom za zaključavanje listovi su papira bez crta, a najbrojnije su tekstovne poruke uz potpis. Na nekoliko stranica nalaze se i crteži, uglavnom cvjetnih motiva, te dvije sakralne teme. Pisanje spomenara u kulturi djece i mladih u Hrvatskoj generacijski se prenosi barem od 19. stoljeća, a tijekom 1980-ih konkurirati im počinju leksikoni s izravnim pitanjima iz popularne kulture i privatnog života, od ”Koji ti je najdraži glumac/glumica, boja ili jelo?” do onog najbitnijeg u čitavom procesu ispunjavanja: ”Tko ti je simpatija?”.

Šlafrok

Naziv je posuđen i preuzet iz njemačkog jezika – Schlafrock, kućni ogrtač koji se nosi prije i poslije spavanja. Postoje brojni oblici i vrste kućnih ogrtača izrađenih od najrazličitijih materijala i krojeva. Šlafrok iz naše Zbirke suvremene odjeće izrađen je od “štepanog” tvorničkog vatiranog materijala cvjetnog motiva, a uz rubove ovratnika i džepova te duž prednje strane ukrašen je uskom tvorničkom čipkom. Ovakav tip kućne haljine obilježio je period 1960-ih i 70-ih godina kada je bio osobito popularan. U prigradskim naseljima žene su vrlo često u njima posjećivale susjede i odlazile u trgovine, a upečatljivosti takve slike davali su i neizostavni „vikleri“ u kosi.

Peka

Peka je zemljani poklopac pod kojim se peče kruh ili meso na otvorenom ognjištu. Ovaj primjerak izrađen je od crvenkaste pečene zemlje na ručnom lončarskom kolu. S vanjske strane peka ima tri plitka, zemljana obruča koji služe za zadržavanje žeravice prilikom pečenja. Dva ”uva”, koja strše sa strane, imaju probušene rupice za vezanje žice, a lagano utisnuti znak križa ima na sredini probušenu rupicu za odvod pare kod pečenja. Peka je kaljena prskanjem razmućenoga brašna u vodi. Znamo da je ovu peku izradio 1978. godine lončar Tomo Knezović iz Potravlja, u Dalmatinskoj zagori. Ovaj kraj poznat je po lončarstvu ručnog kola, a sela Zagvozd kraj Imotskog, Ervenik u Bukovici i Potravlje kraj Sinja bili su centri izrade neglazirane keramike. Nju su izrađivali muškarci na niskom lončarskom kolu te pekli na otvorenoj vatri. Često su svoju keramiku mijenjali za žito ili ulje, a i danas proizvode poput teća, pitara, peka, bakri, lončića i ćupova prodaju na lokalnim sajmovima, tržnicama ili u Sinju za vrijeme svetkovina.

Kapa od uroka

Mnnogi i danas vjeruju da su bolesti i nesreće posljedica nečistih sila i uroka, koje su svojevrsna kazna za nepridržavanje pravila i vrijednosti zajednice. Svjesno ili nesvjesno, šteta se može nanijeti urokljivim pogledom, zlim okom ili pak riječima. Da bi se zaštitili od bolesti ljudi pribjegavaju različitim magijskim postupcima, poput izgovaranja ili pisanja molitvenih formula, kađenja tamjanom, bacanjem žeravice u vodu ili pak nošenjem predmeta koji će ih zaštiti. Magijske prakse za zaštitu od uroka osobito su raširene u zaštiti djece i trudnica, koji su najpodložniji djelovanju nečistih sila. U vrijeme nepostojanja institucionalizirane zdravstvene zaštite, kada je smrtnost upravo tih skupina izrazito visoka, ovakvi su postupci služili kao simbolička prevencija.

Iz naše zbirke danas vam predstavljamo kapu od uroka za zaštitu djeteta. Urokljivi pogled zadržava se na šarenom perju, a ne na djetetu. Kapa tako preuzima negativnu energiju pa je dijete stoga zaštićeno. Dugogodišnja ravnateljica muzeja Marijana Gušić (1946. – 1965.) prije svoga dolaska u muzej tijekom 1920-tih godina provodila je istraživanja u Crnoj Gori.

Brenškare

Od najranijih vremena do danas način na koji se kosa oblikovala odražavao je društveni status, religiju, profesiju, pobunu, pripadnost grupi, ali i identitet pojedinca. U mnogim kulturama svijeta kosi se pridavala osobita pažnja, bilo da je riječ o otkrivenosti ili pak zabrani njezine vidljivosti. Snaga koja joj se pridavala poznata je još iz starozavjetne biblijske priče o Samsonu i Dalili; potonja mu je prijevarom odrezala kosu i na taj način mu oduzela moć.
U našoj tradicijskoj kulturi lijepo održavana kosa smatrala se ponosom djevojke a zdrava, duga kosa pokazivala je zdravlje djevojke, buduće udavače. Koliko je djevojkama lijepa otkrivena kosa bila ponos i ukras, toliko udajom žene najintimnijim pitanjem svoje opreme drže kosu i sav pribor za kosu. Uobičajeno održavanje higijene kose sastojalo se od pranja u lugu, prekuhanoj vodi kojoj se dodavao pepeo iz peći. U vodu za ispiranje dodavao se i ocat od kojega bi kosa postala sjanom i mekom. Da bi se kosa lakše razdvojila i isplela mastila se mašću, a za ušvrćenje namakala otopinom šećera i vode. Valovita kosa, osobito njezin čeoni dio, dobivala se pomagalom (brenškare, brenšar) u obliku škara čiji su zaobljeni dijelovi zagrijavanjem činili kosu valovitom. Pribor za izradu frizure sastoji se od pomagala u obliku škara i male kutije s poklopcem u koju se stavlja zapaljiva tekućina kojom se brenškare zagrijavaju.

Peča

Pokrivanje kose, glave, lica i dijelova tijela od davnina ima značajnu ulogu u ljudskoj kulturi. Ono se najčešće vezuje uz religiju, no valja istaknuti da su različite vjere tu praksu usvojile prihvaćajući lokalne običaje, a duhovna i vjerska značenja naknadno su joj pridodana.

Danas vam predstavljamo vrlo rijedak muzejski predmet čija se aktualnost može problematizirati s različitih gledišta. Radi se o peči, maski za lice, kakve su muslimanske žene nosile u Sarajevu početkom 20. stoljeća. Pokrivanje žena, osobito islamskih, u današnje se vrijeme često problematizira u multikulturnim zapadnim društvima. Neke su zapadne države čak zabranile pojedine dijelove muslimanske ženske odjeće u javnosti. Najnovija istraživanja u Francuskoj i Velikoj Britaniji pokazuju kako nakon izbijanja pandemije korona virusa postoji “osjetna razlika” u načinu postupanja prema ženama koje pokrivaju lice. Mnoge su muslimanke potvrdile da ih više nitko zbog toga ne gleda poprijeko te da ih trenutna situacija u svijetu štiti od “zlobnih komentara”.

Praksa pokrivanja cijelog tijela uključujući i lice postojala je i u BiH od osmanskog perioda do njezinoga zakonskog ukidanja 1950., da bi 1990-ih ponovno oživjela. Ženska odjeća u BiH u 19. i početkom 20. st. prilagođavala se osmanskim i vjerskim propisima, ali i modi. Za izlazak izvan kuće gradske su žene nosile ogrtač tamne boje koji se zvao feredža, a glavu i lice prekrivale su različitim pokrivalima. Jedan pokrivač je dolazio na glavu i čelo i zvao se čember, drugi preko lica i zvao se jašmak, dok je treći pokrivao cijelu glavu i padao niz leđa, a nazivao se dušeme. Ovako odjevena žena imala je mali otvor oko očiju. Begovske žene nosile su i „peču“, tj. komad crnog podstavljenog platna, vezanog srmom, sa prorezima za oči, (kakav je i muzejski primjerak), a dlanove pokrivale tankim rukavicama.

Klobučarski luk

Danas vam predstavljamo neobičnu alatku klobučarskoga obrta zaboravljene namjene i porijekla koja se čuva u našoj Zbirci tradicijskih obrta. Služila je pri obradi životinjske dlake za izradu šešira. U Inventarnu knjigu Muzeja ušla je pod njemačkim nazivom „Fachbogen“, a istraživanjem se saznalo kako je u engleskom jeziku poznata kao „hatter’s bow“ pa stoga u slobodnom prijevodu – klobučarski lūk. Naime alatka oblikom nalikuje lūku ili pak gudalu jer je na dugačku drvenu motku nategnuta struna izrađena od životinjskih crijeva, a uz nju još dolazi vreteno „Schlagholz“ kojim se lupa po struni čime se proizvode vibracije. Dlaku od koje se izrađuje pust (filc) odnosno netkani materijal potrebno je najprije raspetljati, omekšati i poravnati. To se činilo uz pomoć takvoga lūka koji je mogao biti različitih dužina. Veliki primjerci dugački i po dva metra, poput našeg muzejskog, visili su okačeni o strop klobučarske radionice. Lūk se umetao u hrpu dlake te bi se od vibracija postignutih lupanjem po struni ona poravnala i formirala u „jastučiće“, a prljavština je padala kroz utore na stolu. Zanimljiva je činjenica kako je taj tip alata zapravo u klobučarstvo ušao iz tehnika obrade biljnih sirovina za proizvodnju tekstila. Alat u obliku lūka za mehanički postupak raščešljavanja i čišćenja pamuka poznat je u Indiji još od 2. stoljeća, a ponegdje se u rukotvorstvu upotrebljava i danas.

Cilindar

Kad spomenemo cilindar najčešće mislimo na tvrdi visoki šešir u obliku zatvorenoga poluvaljka zavrnutih tvrdih oboda, obično crne sjajne boje. Takav se nosi od 18. stoljeća, a neki ga u osobito svečanim prilikama nose i danas. Za manje svečane zgode njegov se visoki tuljac prepolovio i na vrhu zaokružio, pa je nastao polucilindar, u Zagrebu nazvan „halbcilinder“ ili „halbec“. Cilindar je imao značajnu ulogu u društveno – političkim previranjima u Hrvatskoj tijekom 19. stoljeća. To je ujedno i vrijeme kada se u Hrvatskoj razvija građanski sloj i njegova kultura pa tako i kultura odijevanja. Dok su kozmopolitski orijentirani građani prihvaćali stranu modu, oni patriotski usmjereni nosili su odjeću inspiriranu folklornim elementima. Iz onovremenog tiska saznajemo kako se moda u to doba često nazivala „tirankom“ protiv koje se valja boriti kao protiv zaraze, jer potkopava temelje narodnoga obilježja. U društveno političkim previranjima česti su bili sukobi hrvatski orijentiranih „surkaša“ i prorežimskih „frakaša“. Surka je vrsta suknenog ogrtača ukrašenoga gajtanima u narodnom stilu, dok su „frakaši“ uz frak nosili cilindar koji su simbolizirali svjetsku modu. Cilindar tada dobiva i jednu sasvim novu i neočekivanu namjenu, naime postaje pljuvačnica u kavani. Protivnici stranih utjecaja u hrvatskoj kulturi pljuvanjem u njega mogli su jasno iskazati stav prema njima nepoćudnim pojavama.

Plišana zmija – Flafi

Dugačka zmijica imena Flafi autorski je rad majstorice plišanih dječjih igračaka Ružice Vavra. Raditi je počela 1949. godine u kućnoj radinosti, a igračke je prodavala robnoj kući „Nama”, trgovini „Jorgovan” (kasnije preimenovanoj u „Iris”) i „Narodnim rukotvorinama”. Majstorsku radionicu i trgovinu otvorila je 1961. godine u Zagrebu, u Petrinjskoj ulici 4. Tada je izradila i prvog plišanog medvjedića s pokretljivim udovima i glavom. Tijekom godina kreirala je 150 plišanih igračaka koje je zaštitila autorskim pravima. U posao je vremenom uključila i kćer Dolores. Dobivale su ponude stranih robnih kuća poput pariške robne kuće „Lafayette” ili Walta Disneyja koji je želio da za njega proizvodi plišane igračke prema njegovim nacrtima. Nažalost, majka i kći radile su same i nisu imale uvjete za zapošljavanje novih radnika te nisu mogle širiti posao. Stariji se zacijelo sjećaju popularne dječje TV serijE „Mendo i Slavica”. Ružica je 1958. godine izradila za nju tri medvjedića: planinara, dimnjačara i liječnika. Svaki model igračaka Vavra imao je svoje ime poput mačke Kikice, pasa Cukija i Pufija, lavića Lamberta i Lea, patkice Gage, Suzi i Vlatkice, zečeva Mrkvića i Zvekana, mišića Miška, gavrana Arčija, zmijice Dorice… S pojavom jeftinih industrijskih igračaka koje su preplavile tržište majka i kći Vavra morale su zatvoriti svoj obrt. Muzejska zbirka igračaka obogaćena je s 40 primjeraka plišanih igračaka koje je donirala Dolores.

Čaplja

Predstavljamo vam drvenu figuru čaplje izrađenu 1970ih godina u sjeverozapadnoj Hrvatskoj koju čuvamo u našoj Zbirci suvenira.„Jedan od onih besmislenih drvenih “ukrasnih” predmeta koji su se prodavali u Narodnoj radinosti, prodavaonicama suvenira (posebno duž jadranske obale) i na pijacama. Par stiliziranih čaplji po pravilu se postavljao na neku novotariju ili statusni simbol u stanu — televizor, frižider… Sredinom 1980-ih, kad je trend čaplji već bio na zalasku, Radio Split emitirao je anketu u kojoj su građani mahom negodovali nad dominacijom ovog artikla u turističkoj ponudi. Na pitanje: “Znate li gdje se proizvode ovi suveniri?” jedan od prolaznika uskliknuo je: “Pa valjda u Čapljini!?”. U stvarnosti, čaplje su širom Jugoslavije izrađivali zatvorenici u takozvanim Zaštitnim radionicama za rezbarstvo i pletarstvo.“ (Leksikon YU Mitologije)

Plastična torba – ceker

Plastična torba – ceker za nošenje namirnica; popularan 1960-ih i 1970-ih industrijske je proizvodnje. Ceker je darovan Muzeju 2014. godine, slijedom akcije “Ne zaboravi me” koje su tijekom dva mjeseca 2011. zajednički realizirali Etnografski muzej i Radio Sljeme, kao jedno od popratnih događanja uz etnografsku izložbu “Tko nosi – ne prosi! S torbom po hrvatskim krajevima”. Akcijom je prikupljeno preko četrdeset raznolikih torbica i novčarki koje su se koristile u urbanim sredinama, a obilježile su različite periode i modne stilove 20. i početak 21. stoljeća.

Džubleta

Danas vam predstavljamo zanimljiv odjevni predmet iz zbirke europskih naroda – džubletu, haljinu albanskih žena katoličke vjere. Svojim osobitim zvonolikim krojem upućuje na duboku starinu, a njezina posebnost leži u konstrukciji izrade. Naime, odjeća obično slijedi okomicu ljudskog tijela dok je džubleta šivana od suknenih traka i gajtana od vune koji se naizmjenično polažu horizontalno. Druga posebitost je pripadanje haljinama otvorenih ženskih grudi. Naime, gornji dio džublete prekriva samo leđni dio dok su sprijeda samo poramenice koje se u struku kopčaju ili ušivaju a grudi su vidljive. Različiti umeci koji prekrivaju grudi su mlađeg postanka. Naš primjer džublete predstavlja nevjestinsku haljinu, jer osim crne sadrži i crvenu boju koja je određena za mladenke. Kombinacija bijelih i crnih pruga predviđena je za djevojke a sasvim crna za udane žene.

Filmski četvrtak

Pogledajte filmove iz ciklusa „Grad na četiri noge“, snimljen za potrebe izložbe „O životinjama i ljudima“ (2017.). Očekuje vas pet priča o ljudima i njihovim „značajnim drugima“, koje predstavljaju urbanu svakodnevicu i suživot skrbnika i kućnih životinja u našem glavnom gradu.

Impressum
Naslov filma: „Damir i Tango“
Scenarij: Gordana Viljetić, Tea Rittig Šiško
Režija: Nikola Šiško
Direktor fotografije: Nikola Šiško
Montaža: Nikola Šiško
Color grading: Nikola Šiško
Prijevod na engleski jezik: Lučana Banek
Glazba: Audio Jungle, Audio Network
Produkcija: Etnografski muzej (Goranka Horjan), Artdizajn produkcija (Nikola Šiško)
Izvorni format: 16 : 9 (1920 x 1080)

Zagreb, 2016./2017.

preporuke za čitanje

Narodna medicina

Češnjak je popularno sredstvo za liječenje prehlade, ali znate li da se vjeruje i da on svojom ljutinom odbija vještice? Protiv ispadanja kose možete se pokušati boriti svježim sokom luka, a na rane se nekoć stavljala paučina, kovani novac, masna krpa ili konjski izmet. Znate li tko je Andrija Štampar i koje su njegove higijenske preporuke aktualne i danas? Sve o tome tko, što, kako i čime se liječi u kontekstu tradicijske medicine pronađite u katalogu ”Narodna medicina” iz 2001. godine, koji možete preuzeti ovdje: Narodna medicina.

Moć boja

Jeste li znali da je narančasta boja dobila ime prema naranči koja nam je, kao riječ, došla iz Indije (u obliku ”narandža”), a da je arapska riječ za ovo voće ”burtugal” i da potječe od riječi za zemlju (Portugal) odakle su naranče stizale? U hrvatskoj tradicijskoj kulturi crveno licitarsko srce i jabuka znak su ljubavi, a djevojke su mladićima u znak naklonosti i ljubavi poklanjale crvene pisanice. Iako danas bijelu boju najčešće povezujemo s čistoćom i nevinošću, u hrvatskom folklornom tekstilu ona, u prvom redu, simbolizira tugu i starost. Znate li koja je prva umjetna boja i kakve veze košenilska uš ima s bojama? A koja je poveznica između gejši i olova? Ove, ali i mnoge druge zanimljivosti o bojama možete pronaći u katalogu izložbe ”Moć boja: kako su boje osvojile svijet” iz 2009. godine, koji možete pronaći ovdje: Moć boja.

Koje dobre šuze!

Cipele nas štite od vremenskih nepogoda i opasnog terena, no obuća je tijekom povijesti postala sastavni dio čovjekova života, a njezina zaštitna uloga tek je dio njezinog šireg značenja. Jeste li znali da se obuća rimskih legionara nazivala ”caligae”, a da je prema njoj nadimak dobio Caius Caesar Germanicus, odnosno Kaligula? Za vrijeme renesanse u Veneciji su se pojavile ”zocolli” (cokule), cipele s vrlo debelim potplatom kao zaštita od čestih uličnih poplava. S vremenom su potplati sve više rasli u visinu pa su žene u takvoj obući izgledale poput divova. Oslanjanjem na sluškinju – pratiteljicu pokušavalo se izbjeći padanje, a zbog svoje neudobnosti i nesigurnosti ovakve cipele nisu dugo ostale u modi. Znate li što su zepe? A borosane? Preferirate li starke ili startasice? Ili možda štikle? Zavirite u katalog izložbe ”Koje dobre šuze! Šetnja kroz povijest obuće” iz 2006. godine, koji možete pronaći ovdje Koje dobre šuze i prošećite s nama kroz povijest obuće.

Ljepa glava

Iako su nam mogućnosti za putovanja trenutno ograničene, mi vas danas vodimo do Lepoglave, barem slikom i tekstom. U 2016. godini Muzej je organizirao izložbu ‘’Ljepa glava. Muzej – baština – lokalna zajednica’’. ‘’Ljepa Glava’’ nije gramatička pogreška, već naziv koji lokalno stanovništvo koristi za ovaj zagorski gradić. Sigurni smo da uz Lepoglavu vežete kaznionicu i čipku, ali ako ‘’uzmete u ruke’’ ovaj katalog, vidjet ćete koliko vrijednu i bogatu kulturnu baštinu krije ovaj kraj. Otkrijte narodnu nošnju lepoglavskog kraja, saznajte koji su sve tradicijski obrti i danas tamo prisutni, zašto je gemišt važan element kulturnog identiteta i zašto je berba grožđa možda i najvažniji događaj za lokalnu zajendicu. Saznajte i kako se uz pomoć stolčića mogu detektirati coprnjice, ali otkrijte i posebnu vezu koja spaja Etnografski muzej i Lepoglavu. Katalog možete preuzeti ovdje: Ljepa glava.

U potrazi za ženskim arhetipom

Danas smo za vas pripremili još jednu preporuku za čitanje. Vodimo vas u svijet slavenskih i indijskih boginja!
Krajem 2014. godine u Etnografskom muzeju ugostili smo likovnu umjetnicu Irenu Gavatri Horvat, koja je izložbom ”U potrazi za ženskim arhetipom: slavenske i indijske boginje” željela potaknuti na promišljanje o poveznicama između vedskog i staroslavenskog panteona, prikazujući na svojim slikama boginje iz oba mitološka sustava. Zavirite u ovaj katalog, koji možete pronaći na poveznici i saznajte u kakvom su odnosu Morana i Baba Jaga, koja se boginja prikazuje kako nosi luk i tobolac s gromovitim strijelama, a tko je „Mati vlažna zemlja“. Jeste li znali da je Lada slavenska boginja ljubavi i ljepote koja se među drugim narodima pojavljuje kao Freja, Izida ili Afrodita? Indijska boginja Vak boginja je riječi ili govora, dok se Lakšmi smatra božicom sreće i blagostanja.

kreativni kutak