Mejra Mujičić, Tinel

Tinel, tīnel/ tínel. Ograđeni prostor i/ili prostorija za boravak domaćina i gostiju. Gostinjska iliti primaća soba. Dnevni boravak. Obavezno ima stol i stolice, odnosno klupe i često je u prizemlju kuće protežući se i na prostor /dvorište, vrt, pergola/ koji je omeđen.

Za Mejru Mujičić tinel je važna identitetska postavka jer malo tko možda zna da je svoje prve korake, kako ona, tako i njezina sestra Maja, učinila baš u noninu tinelu u Splitu, gdje je i rođena, u kamenoj kući nasuprot Gradskoj knjižnici Marka Marulića. Na spomen tinela, autorica ponovno stvara slike iz djetinjstva, toplinu jednoga splitskoga građanskog interijera kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, koristeći se mobilijarom iz fundusa domaćina, Etnografskog muzeja. Njemu pridodaje bliskost s nonom, ulašteni sjaj starih obiteljskih vitrina s reprezentativnim pokućstvima i najšarenijim kristalnim i porculanskim čudesima koji nisu za dodirivanje nego samo za promatranje, miris kave i kuckanje slatkih bićerina. Ugodne transgeneracijske susrete, u kojima nikada ne manjka smijeha i humora, situacijama unatoč.

Tinel je, dakle, krajnji čin gostoprimstva. Taj rub toplog doma, koji su domaćini odlučili podijeliti s gostima. Donekle i blaga predstava. Vesela zdravica, koja može prerasti i u koju više.

Dok pišem o tinelu i razmišljam o radu Mejre Mujičić mislim o tome koliko taj odlazak tuđim kućama danas iščezava iz društvenih i družbeničkih kodova i koliko se zapravo rijetko posjećujemo u vihorima kasnog kapitalizma. Možda danas taj tvoj tinel vide još samo najbliži prijatelji i obitelj, ako i oni, no dok smo odrastali nekada se i cijelo susjedstvo znalo u njega sliti.

Zato ne iznenađuje što u prostornoj instalaciji Mejre Mujičić tinelski namještaj prekriva tanki sloj zaštitne folije na koji ne vrijedi nasjedati. S tradicijom oprezno. No, postoji jedna stvar koju umjetnička gesta može, a to je simbolički transcendirati određeni trenutak i prostor, ojačati društvenu misao, upozoritina fenomen, dehijerarhizirati i dekonstruirati osjetila sugerirati ako već uistinu ne vrijedi simulirati.

Zanimljivo je da autorica u tinel umeće tri velika zaslona, tinelske družbenike staro-nove epohe (mobitele ovdje tek ne isključujem). Na njima se prikazuje srednjometražni film, autorski projekt ostvaren u suradnji s vizualnom umjetnicom Nikom Radić i kustosicom Marinom Viculin, Nije bilo vitra, (2012., 31′). Dojmljiv je to i dinamičan etnografski pogled triju autorica (ali ne s gledišta etnografskog autoriteta) na svakodnevnicu jednoga srednjodalmatinskog otoka, Zlarina, podsjetnik na život, druženja, društveno-političke događaje koji su obilježili mladost, od 1940. do 70-ih godina 20. stoljeća, sada već starih kazivačica i kazivača, Zlarinki i Zlarinjana. Autorice njima pristupaju na način koji ističe Hal Foster u tekstu Umjetnik kao etnograf, projicirajući svoju motivaciju za znanjem i iskustvom autentičnoga drugoga, sudruženo stvarajući politički čin dokumentiranja, borbe protiv zaborava.

U intervenciji u izložbi Intimni prostori svakodnevice u Etnografskome muzeju i zahvaljujući upravo njima trima, jedan se zlarinski transvremenski tinel događa pred našim očima, dajući svakom od navedenih subjekata na važnosti i pozornosti. Istodobno kao gledatelji i gledateljice simbolički ulazimo u suradnički proces triju autorica, koje dodatno ističe prisutnost upravo triju zaslona, evocirajući tako svu intelektualnu i emotivnu razmjenu te intenzitet, koju rad na takvoj vrsti dugoročnoga dokumentarnog filmskog projekta donosi. Njihov vlastiti tinel.

Intervencija Mejre Mujičić u izložbi Intimni prostori svakodnevice  Etnografskog muzeja, koji fokus stavlja na intimu i svakodnevicu, jedna je moćna gesta, koja ne progovara samo o kulturološkom fenomenu ugošćavanja i gostoprimstva te razmjene koju ona nedvojbeno donosi, nego nas na neki način stavlja i pred pitanje; koliko su muzeji spremni, uz to što su vrijedni spremnici protiv zaborava, u izostanku drugih javnih mjesta biti ta sigurna mjesta, možebitni dnevni boravci za najraznovrsnije goste i zajednice?

Ivana Meštrov